Viri Vetar

Osećam se svečano danas. Ulazim u  svoju tajnu.  Dugo je nosim u sebi. Zapravo, nosim  je od dana  svog  rodjenja. To je moje drugo ja.  Zovem se Riki.

Ali, hajde da počnemo od početka.  Priča je vezana  za  porodicu moje majke Ruže.

Mama je rodjena  godine 1931. kao jedno od devetero dece Sime i Milke Bobić u selu Dabar, općina Otočac, Lika, Hrvatska.  Mesto njenog rodjenja se spominje od 1379. godine. U srednjem veku u njemu su živela plemena Dabran i Zagorac.  Godine 1527. odigrala se na tom prostoru  velika, odlučujuća bitka i Turci su poraženi.  Povukli su se prema Maloj Aziji.   

Mesto nije dobilo naziv po zdepastom glodaru istog imena. Naime, dabar označava kotlinu koja je duboko usečena usred visokih obronaka. Takva dolina ima oblik korita i nema vode. Reč je praslovenskog porekla, izgovara se različito od reči koja označava životinju. Kad se kaže Lički Dabar, ono prvo A se izgovara kratko,  kao da se proguta prvi slog. Dobro zvuči kad se kaže Dabrani, stanovnici Dabra.

Znači, Dabar (Lički) je smešten u Dabarskoj dolini, severno od Gackog polja i južno od planinskog lanca Male Kapele.  Njegov je geografski položaj veoma važan za moju pripovest. Istorija kaže da su obronci oko sela u vreme naseljavanja bili obrasli drvećem i rastinjem prašumskog tipa. Za vreme Drugog svetskog rata, nakon kapitulacije Italije septembra 1943. godine, rasformiran je koncentracioni logor Kampor na otoku Rabu. U tom logoru su bili zatočeni uglavnom Hrvati iz Gorskog kotara,  Jevreji, uglavnom iz Bosne i Hercegovine  i Slovenci. Dolaskom oslobodilačkih partizanskih jedinica od zatočenika je formiran “Jevrejski Rapski partizanski bataljon” koji se borio protiv fašista do 1945. godine. Preostali  zatočenici i meštani Raba su mislili da je rat završen, ali samo nekoliko dana nakon povlačenja partizana, Nemci i ustaše su ponovo došli da bi završili pokolj nad nemoćnim,  starijim zatočenicima. Neki se odvedeni  u Jasenovac, Ržanovo, Aušvic…

U cilju spašavanja,  preživele logoraše partizani  su sakrili u planinske, šumovite delove Hrvatske:  Gorski Kotar, Liku, Baniju, Kordun. Četiri  jevrejske porodice su smeštene u  pomenuto selo Dabar u Lici. Jedna od ovih porodica našla je sklonište u kući maminog ujaka Janka Bobića. On i supruga Evica nisu imali svoju decu, a kuća je bila donekle uslovna za prihvat nesrećnika. Tako je Riki postala stanovnica  Dabra.

Tek ovde počinje moja priča.

Rikica i njena porodica  bila je dobro zašuškana u dabarskom zaseoku Bobići do kraja rata. Zapamtila ju je moja teka Jela, mamina najstarija sestra. U to vreme tetka  je imala dvadeset dve, tri godine i nakon prerane smrti oca, brinula se o mladjoj braći i sestrama. Mlada, sposobna, snažna, spretna, ali, kako to biva u višečlanim porodicama kad prvorodjena deca pomažu roditeljima podizati mladju braću i sestre – ostala je nepismena.  Jedino ona od devetoro dece Milke i Sime Bobić  nije  pohadjala školu. Brinula se i o “blagu”, kako za stoku kažu  u Lici. Ono što se nije učilo u školi radila je besporekorno: kuvala, šila, čak suknenu  “robu”, plela, heklala, vezla  fenomenalno, znala je različite vrste veza, pa i kosovski .  Tkala  je ličke biljce i šarenice, krpare i peškire. One svakodnevne,  ali  i svadbarske.  Prala je i belila veš u “lukšiji”, ispirala ga na vrelu (izvoru)  zimi  skoro mrzlom.  Umela je i tele klati.

Nakon  rata  udala se za naočitog momka Milana Ljuštinu iz Glibodola  i “vlakom bez voznog reda” došla u Bezdan. Sa Omladinske radne akcije “Mavrovo” iz Makedonije 1948.godine  došla je kod njih  i moja mama da im pomogne u podizanju dece. Prvo se rodio Nikola, Nina, zatim Ljubica. Onda se mama udala za Ivana Čačića, rodila Slavicu 1951., a potom mene 1954. godine. Dobila sam ime Milica.

Odmah sam  od tetke Jele dobila i drugo ime. Riki, Rikica. Tetka je znala reći Ritica. Mislila sam da je to zbog mog uvek nemirnog duha, skakutanja i ritanja. Jednog dana mi je rekla:

“Za vreme rata u našem selu su živeli Čifuti (Jevreji, Židovi).  Imali su devojčicu. Ista ti. Zvala se Riki.”

I to je sve.  Tada  nisam bila dovoljno radoznala da ispitujem dalje.  Ko? Kako? Zašto? Kuda je otišla?

Gde je sad?

Tetka Jela je  poslednjih  godina prošlog veka  otputovala na večni počinak. Ostao je trag njenih  vrednih ruku utkanih u besprekorno lepe ručne radove kao odevne predmete,  ili zavese, prekrivače, miljee i svašta nešto. Bilo je dovoljno da na ulici pogledom snimi motiv, podje nekoliko koraka za osobom koja nosi model, brzo stigne do kuće i tamo u miru reprodukuje motiv do tančina. Bez šeme, bez objašnjenja. Sama. Zaboga, bila je nepismena! Ne, istini za volju, bila je pismenija od svih nas. Ali, na sebi svojstven način.

Tetke više nema, ponekad se setim njenog nežnog tepanja “Mišu moj” i zapitam se:   Kako je tetka nakon deset godina od ratnih zbivanja u svom rodnom selu  u meni spoznala Rikicu? Koja su to vanvremenska slova koja je ona pročitala? I zašto je nisam pripitkivala? Tražila detalje.  Kako sam se mogla odazivati na ime “neke male Čifutkinje Rikice”? I kako sam mogla voleti to ime!

Sad kad sam  završila  mnoge moje životne zadatke; odradila radni vek od skoro trideset dve godine, rodila dva sina i srećna gledala  kako formiraju svoje porodice, preživela infarkt srca, dobila by-pass,  postala zanimljiva baka –   mogu   početi  tragati. I počela sam.

Imala sam sreću da dobijem informacije tako-rekuć iz prve ruke od  matičara iz Otočca, gospodina Veljka Čuturila, koji je jedno vreme  živeo u Petrovaradinu. Napomenuću ovde jednu važnu istorijsku činjenicu o njegovom dalekom pretku, rodjenom u Dabru –  Čuturilo Stevi  (1846-1939.). Bio je to  veliki pedagog, učestvovao je u brojnim reformama školstva u Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Njegov bukvar za osnovnu školu, štampan 1916. godine na Krfu, prva je školska knjiga koja je ugledala svetlost  na ovom grčkom ostrvu i ostala da blista još dugo kao veoma važno delo.

Gospodin Veljko Čuturilo rado  mi je dao  originalan dokument u kome se Jevrejski  muzej  traži od njega  pomoć oko obeležavanja mesta  za  ekshumacije  tragično stradalih Jevreja u selu Dabar. Nažalost,  fašisti su ih pronašli i u nekadašnjoj prašumi. Čuturilo je bio  svedok upada fašista u kuću i tom prilikom je jedna Jevrejka iz torbe  izvadila pripremljenu bočicu otrova i brzo popila da im ne padne živa u ruke.

Moje prvo pitanje upućeno njemu  je bilo:

“Da li je medju stradalima bila devojčica Riki?”

“Ne, mladi su pobjegli  pr’o  (preko) Kapele na Petrovu goru!”

Kamen sa srca mi je pao.  Znači, preživela je rat sigurno! Tražiću je po celom svetu.  I naći, svakako. Zapravo,  upoznaću  njen život!

Ovoga sam proleća boravila u Jevrejskom muzeju u Beogradu. Ljubazno su me primili u danu za istraživače. Sva sačuvana istorijska gradja mi je bila dostupna. Trebalo je u datom mi radnom vremenu istraživati. Sa strepnjom sam čitala spiskove  logoraša zatočenih na otoku Rabu. U rubrici ostavljenoj za napomene o daljem kretanju zatočenika našla sam pored jednog imena “To Dabar (Lički)”. Nada mi je ozarila lice: Znači, na dobrom sam putu.

Jednog trenutka, prenuo me je čuvar :

“Morate završiti sa istraživanjem. Radno vreme je davno proteklo. Svi su već otišli.”

Nisam ni primetila u kakvom  magnovenju je vreme proletelo.

Život moje Riki negde postoji.

Zamišljam; ona je otprilike vršnjakinja moje mame. Obzirom kroz kakve je strahove i teškoće morala proći  već u detinjstvu, verovatno više nije živa. Ili, možda jeste, uprkos svemu! Ima decu, unuke, možda i praunuke! Potomci  znaju  priču o njenom detinjstvu. Pričala im je, sigurno.  Pa i ja mojoj deci pričam, objašnjavam ko je ko na požutelim fotografijama. Neopterećeni  saznanjima, nepogrešivo zapažaju sličnosti pojedinih osoba u genetskom kodu.

Postoji indicija da je Riki  iz porodice  sefardskih Jevreja koja je pre Drugog svetskog rata bila vlasnik Tvornice čarapa “Ključ”  Sarajevo.  Nacionalizacija ih nije zaobišla. Možda je njena porodica odabrala da predje u Izrael. Možda.  A možda je provela život negde u blizini samo ja nisam znala da je to moja Rikica. Ili, Ritica. Riki.

Vetrovi rata ponovo duvaju. Ja tragam.

Kada je moj unuk Marko imao malo manje od dve godine, zagledan u prozorak, posmatrao je granu ljeske koju vetar nanosi u vidokrug prozora, pa je, zatim, odnosi. Njegova rečenica postala je naslov mog traganja za devojčicom Riki:

“VIRI VETAR”

 

 

3 komentara na “Viri Vetar

  1. Draga Milice
    ja vec neko vrijeme pokusavam da stupim u kontakt sa vama
    zovem se Berta Belson i ja sam iz porodice vl;asnika Tvornice Kljuc iz Sarajeva Avrama Levi Sadica koji je zaklan 5/2/1944 godine

    kako bi smo mogle stupiti u kontakt ?

Ostavite odgovor na Nada Aleksić Odustani od odgovora

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.