TAJ   ČUDESNI   OPAL

Davne 1864. godine Žil Vern je objavio naučno fantastični roman Put u središte Zemlje. Kad sam ga u detinjstvu čitala, ni sanjala nisam da će me, na pragu mojih sedamdesetih godina, život odvesti u grad pod zemljom. To je Kuber Pidi (Coober Pedy), grad u severnom delu australske države Južna Australija, udaljen 800 kilometara od Adelaida, nastao 1915. godine, kada je jedan tinejdžer slučajno otkrio nalazište opala. To je, zapravo, skup opalizovanih bisera starih više od 65 miliona godina, najveći takav skup u svetu. Nazvan je po aboridžanskom izrazu kupa-piti (beli čovek u rupi). Zbog klimatskih uslova grad, zapravo, živi pod zemljm. Pustinjska klima, visoke dnevne temperature koje prelaze 40 Celzijusevih stepeni nagnale su sve koje je uhvatila „opalska groznica“ da zapravo dožive radnju tog romana Žila Verna na desetinama metara dubine. Dečak je sa ocem bio u potrazi za zlatom i kvarcom, a naišao je na ove svetucave zvezde pa je šakama napunio punu vreću šarene svetlosti. San o sakupljanju opala doveo je u mesto ove pustinjske nedođije ljude avanturiste, ljude koji su izgubili svoje domovine i druge vrlo hrabre ljude  da se bore sa surovim elementima australijskog prostranstva i odžive priče radosti i očaja, ekstremnih vrućina i žeđi, trnovitog žbunja i dotad neviđeno velikih buba. Težak je to put.

Nastavi čitati „TAJ   ČUDESNI   OPAL“

Australia 5 – Adelaide

Peta putopisna priča sa petog kontinenta.

O Adelaidu, petom gradu po veličini u Australiji. Znači, najmnogoljudniji je Sidnej, zatim Melburn, pa Brizbejn, Pert i peti sa jedan million i dvesta hiljada stanovnika  je Adelaid. Veći je od Kanbere, glavnog grada Australije. Civilizovan i miran, administrativni je centar Južne Australije, osnovan 28. decembra 1836.  Nalazi se na obali Indijskog okeana, a ime je dobio po nemačkoj princezi Adelaidi od Sachsen Meiningena. Princeza se udala za britanskog princa Vilijama, sina kralja Džordža III iz dinastije Hanover. Njih dvoje nisu imali muških potomaka pa, nakon Vilijamove smrti, na britanski presto stupa nećaka Viktorija sa kojom za Britaniju počinju slavna “viktorijanska vremena”.

Klima u Adelaidu je izrazito suva sa dugim, vrelim letom i vrlo blagom zimom, tako reći bez temperatura ispod nultog podeoka Celzijusove skale. Takva klima je pogodovala mladom engleskom pukovniku Vilijamu Lajtu, koji je bolovao od tuberkoloze, da se naseli upravo na tlu ovog grada  i napravi osnovni plan izgradnje po svojim vojničkim idealima. Nastavi čitati „Australia 5 – Adelaide“

Australija 4 – Ograda za zečeve

Najkasnije otkriven, ili kako to Zapadni Univerzitet u Sidneju kaže okupiran, osvojen, najudaljeniji, izolovan i pošteđen ratova – australijski kontinent je zapravo svet za sebe.

E sad, ako si sam sebi neprijatelj onda udaraš neštedimice. Pokazaću to na običnom primeru zečeva u Australiji. Problem sa zečevima je klasičan primer nerazumne ljudske intervencije u jedinstvenom ekosistemu sa dalekosežnim posledicama.

Postoje dobra/loša dela koja čovek učini pa se neko povede njegovim primerom i ima nagradu/kaznu za to delo, a onome ko je to prvi učinio i podstakao druge ljude od svakog narednog ide i njemu nagrada/greh. Pamtim jednu narodnu izreku na ikavskom narečju: Jedna šteta, a stotinu grija (grehova). Nastavi čitati „Australija 4 – Ograda za zečeve“

Australija 3 – Kanbera

Putujemo dalje. Do Kanbere.

Zapravo, odavde je trebalo početi moje putopisno lutanje po Australiji.

I Dušan je odavde pošao.  Kuća i toplo gostoprimstvo porodice Kolundžija postala je njegov drugi dom na ovom kontinentu. Kako pre šest godina, tako i danas. Pa i za nas, njegove roditelje. Ovaj grad je građen sa namerom da bude glavni grad Australije. Nikola i Rada su rođeni da jednostavno budu dobri, sa  širokim osmesima razumevanja i zagrljajima podrške. Imali su oni  kroz svojih pet-šest decenija života velika putovanja i velike odluke. Počev od Apatina odakle potiču, Kanbere gde su gradili  i stvarali život, Londona  gde im žive deca, Tajlanda, Maldiva, Grčke i vaskolikog sveta turističkih destinacija kuda su hodili, do svakodnevnih susreta sa komšijama iz ambasada, bilo da su ambasadori ili osoblje i izgnanika sa prostora ex-Jugoslavije kojima je trebala pomoć u novom, nepoznatom svetu. Kolundžije su veliki ambasadori svih domovina.
Nastavi čitati „Australija 3 – Kanbera“

Australija 2

Evo me, tu sam. Nastavljam priču!

Prebiram u mislima trenutke pre ateriranja na australsko tlo. O čemu sam razmišljala? Kako sam se osećala? Šta sam želela?

Kada bih na sve ovo morala odgovoriti samo sa jednom reči, rekla bih – NEOPISIVO.

Nema te reči koja može opisati roj različitih misli, mešavinu osećanja, orbitu želja, a pritom si “ni na nebu, ni na zemlji”. A u vodi ispod, duž  severoistočne obale Australje, iznad koje smo leteli u pravcu Sidneja, hiljade posebnih koralnih grebena dužine više od 2.000 kilometara. Nastavi čitati „Australija 2“

Australija

Jednoga će dana i ovo biti sećanje. Sada je stvarnost.

Nalazim se na najmanjem kontinentu na svetu, a, zapravo, u mom srcu, telu i duši  ovo kopno ima svoju  dimenziju koja se ne meri.  Za nekoliko meseci  ću napuniti šezdeset i pet godina. Videla sam i živim  Evropu, zatim, preko Crnog mora slutila  sam Aziju,  sa Tenerifa maštala, gledajući u blizinu Afrike, a  čini mi se da sam  u detinjstvu nebrojeno puta u snovima doživljavala baš Australiju.

Kakav je to bio san!  Skokovit.   Kao kengur kad odskoči  pa doskoči.  Kažu da deca rastu dok u snu lete.  Izgleda da nisam dovoljno sanjala, jedva sam prerasla sto šezdeset santimetara. Zato celi život i budna sanjam. Nastavi čitati „Australija“

Zvezdana

Dragan Holcer photoVerujem da ste u detinjstvu čitali bajke. I uživali  smo u njima, pogotovo zbog srećnog kraja koji su bajke po pravilu imale. Danski pisac Hans Kristijan Andersen je 1845. godine napisao je jednu drugačiju bajku. Bajku sa tužnim krajem. Pisao je o siromašnoj  devojčici  koja je u ledenoj Badnjoj noći zarađivala za život prodajući šibice. Bila je slabo odevena i  tako-rekuć bosa. Prodaja je slabo išla, ljudi su u snežnoj noći žurno prolazili pored uboge devojčice ne obraćajući pažnju na nju. A ona se smrzavala. Da bi se zagrejala počela je paliti šibicu po šibicu i grejati se na nejakom plamenu. Svaki put kad bi zažižila drvce pred očima bi joj se pojavljivale slike nečeg što je volela, što je jako želela, a nije imala. Ona se, zapravo, smrzavala. Svaka iskra lepih slika je bila korak bliže neminovnoj smrti. Kada je poslednje drvce zapalila, vinula se nepovratno prema zvezdama. Više je nije bilo u snežnoj noći i vetrovitoj ulici. Umrla je u lepim i šarenim snovima. Nastavi čitati „Zvezdana“

Tajna veza

“Ima neka tajna veza

Tajna veza za sve nas”

Sada već daleke 1977. godine rok grupa Bijelo dugme je izdala album Koncert kod Hajdučke česme. Jedna od kompozicija sa tog albuma govori o tajnoj vezi, onako uopšteno, u vasioni. Ta numera mi je odmah postala draga,  podstakla me na razmišljanje, ne baš filosofiranje, ali nešto veoma slično. Imam osećaj da čvrsto stojim na svojim nogama, emotivna sam, ali ne lebdim na krilima mistike, romantična sam, ali ne zamišljam ono što nije ostvarivo. Tako i moja “tajna veza”.

Možda sam ponekad u svojoj glavi zamišljala da ću imati kćerku. Možda. Rodila sam dva sina  da mi  budu podrška i snaga u životu.  Devojčicu sam dobila, ali kao unuku. Ona je moje drugo unuče. Marko je prvenac, zlato moje, volim ga jako. Pišem  veliku storiju podstaknutu sintagmom koju je ka dvogodišnjak izrekao: “Viri vetar”. Obuhvataće povest porodice moje majke sa kraja devetnaestog,  pa kroz dvadeseti vek i komad ovog dvadeset prvog. Nastavi čitati „Tajna veza“

Putuj Starino moja

Putuj vršnjače veka,  najstariji u porodici Čačić.  Tvoja duša sa nebom  ima tajni dogovor. Tvoje vreme je stalo. Ono traje. I večno postoji.

Imam  posebnu čast da budem tvoj potomak. Bolje reći,  jedna od tvojih potomaka.

Ante Čačić, godina 1923. selo Bruška, Bukovica, Dalmacija, sivi kamen i nebo. Kunovac, vrh vrhova.

Ante Čačić, godina 2018. Vinkovci, Slavonija rodna i šumovita.  Kažu da šume u jesen cvetaju.

Zaplovi nebeskim njivama, Kećo moj dragi!

Ne znam otkuda  tebi  taj nadimak, ali mi je posebno drag. I draga su mi sva sećanja na tebe.  Kao i sve uspomene,  ponekad jako zabole,  ponekad izmame osmeh.  Ali, uvek dodirnu srce. A ono;  ili zaigra, ili se stegne.  Uvek sa ponosom i  korisnom podukom. Nastavi čitati „Putuj Starino moja“

Heroj naše dece

Ime:  Igor Jurić.

Zanimanje:  Tata.

Stanje:  Tužno.

Snaga:  Nemerljiva.

Želja:  Da njegova Tijana večno živi.

 

Leta 2014. godine dogodio se strašan zločin. Nepovratno je utihnuo zvonak glas petnaestogodišnje devojčice. Njeno violončelo je ogluvelo. Suze sestre, majke, oca, drugova, rodjaka, učitelja, prijatelja, poznanika, pa i nepoznatih ljudi nisu uspele da vrate Tijanu  Jurić u život.

Od jauka njen otac Igor je odlučio da ovaj svet učini boljim, bezbednijim i lepšim za svu decu. Iz neprebola odlučio da radi plemenite stvari. Zahvaljujući svojoj “Tići” postao je čovek koji više ne poznaje pojam reči “strah”. Postao je HEROJ. Moj. I celog sveta. Bez maske i plašta. Nastavi čitati „Heroj naše dece“