Ivan

Majka nestalog Ivana Nikolina, Ana Nikolin, rodjena 1929. godine pričala mi januara 2017. godine:                    

Prošla je dvadeset  jedna godina  od nestanka mog Ivana. Znam da se moj život bliži kraju. Svi su moji životni zadaci obavljeni. Ja, kći seoskog čobana, baštovanka, nadničarka, devojčica sa petnaest godina, peračica krvavih zavoja ranjenika iz Batinske bitke, supruga, majka dvoje dece, negovateljica dvoje starih roditelja i “ona Baba-Ankica što uvek kreči”. U ušima mi neprestano zvone reči pesme:  „Čekaj me i ja ću sigurno doći…“ Sine, ja te čekam. Onaj ko je tražio svoje dete samo dvadeset jedan minut ili  dvadeset jedan sat, znaće šta znači dvadeset jedna godina. Moja kćerka Katarina mi juče piše iz Kanade  …“sa Ivanom je nestao i deo nas“. Čekao ga je i  otac Matija i čekajući umro. Jedino nije umrla nada. Nastavi čitati „Ivan“

EKSKURZIJA

Uvek se krajem maja  osećam pomalo tužno. Ne želim suzu u oku, dodje sama. Ko bi je,  uopšte, želeo. Pa maj je najlepši mesec.  Sombor puni pogled zelenilom, trešnje rude u krošnjama,  udahom se oseti  miris lipe,  majske kiše slute blagostanje.

Pokušaću objasniti. Vama. Možda i sebi. U jednu suzu da stane. Moju. Možda i vašu.

Sombor. Srednja ekonomska škola. Školska  1970/71. godina. Učenica sam drugog razreda. Imam sedamnaest godina. Krajem maja organizovana je jednodnevna ekskurzija u Apatin. Posećujemo Trgovinsko preduzeće „Podunavlje“, Brodogradilište. Možda smo bili još negde, ali moje sećanje je suviše pritisnuto onim što se dogodilo krajem tog prohladnog majskog dana.

U somborsku ekonomsku školu su išli i učenici iz Apatina pa su došli na ideju da odvedu svoje drugove iz Sombora na dodatni izlet na drugu obalu Dunava. Somborci su zamolili  profesora Molnara, koji nam je predavao knjigovodstvo, da se odvoje iz grupe, ostanu u Apatinu i vrate kući lokalnim prevozom. Delovalo je jednostavno. Magnetofon sa audio kasetama  na ekskurziju je  poneo Djordje Vrbaški, moj drug iz klupe. Tata Jovanke Rudić iz Apatina je bio lugar u šumi preko. Tamo će sve biti lepše i interesantnije. Ribar sa čamcem je tu. Prevešće ih.

„Niste vi deco teški, možete svi odjednom.“ Dvanaestoro. Ribar trinaesti. Nekoliko metara od obale, čamac je počeo da tone. Nastavi čitati „EKSKURZIJA“

Mađarska

Mia moja draga, želim da ti pričam o salašu na kom sam živela u vreme mog ranog  detinjstva. Više ga nema u stvarnosti,  fotografije su već požutele, izbledela su sećanja u očima, jedino još zatreperi duša kad joj spomeneš tu usamljenu kuću na pašnjaku,  dva-tri duda pored puta, bunar i djeram  ispred salaša, nagorele grede nekadašnje šupe, plast sena i veliko stablo topole iza kuće.

Sam salaš je bio sagradjen  od naboja (zemlje) i čerpića. Okrečen u belo, sa plavičastom nijansom, koja se postizala dodavanjem plavila za veš. Nije bio veliki. Imao je zemljani pod, koji smo održavali redovnim  podmazivanjem. Tvoja tetka Ksenija se iznenadila kada sam joj pričala da se masa za podmazivanje pravila od zemlje ilovače kopane nedaleko od salaša, pleve, vode i konjske balege, kao vezivne materije. Bljak.  Sada bismo rekli, organsko lepilo. Nastavi čitati „Mađarska“

Priča o Boji

Ne smem ti, mila moja Mia, zaboraviti ispričati povest o našoj Boji, mojoj tetki. Tvoj čukundeda Jure i čukunbaka Mara su imali četvoro dece: Ivana, Franu, Boju i Nikolu. Boja je rodjena 1939. godine, pred sam Drugi svetski rat. Obeležila je naše živote pitoresknim bojama, tako jarko da i danas traje uspomena na nju. Priroda se sa njom grubo našalila, osakatila joj biće i snagu klice života. Prohodala je kasno. Možda sa pet godina. Ili više. Imala je dečju paralizu. Preležala je tifus u toku rata, što je ostavilo traga na sluhu i vidu. Bila je sitne gradje i širokog osmeha.  Slabo je govorila. Poneke reči su zvučale približno tačno, a  neke su bile izgovorene samo njoj znanim jezikom. Razumevali smo je  uz pomoć ljubavi. Afirmativno. Bez suprotstavljanja.  Ona sama je ljude  ocenjivala prema odnosu prema radu, sama je  bila veoma vredna. Neprestano u radu i redu. Ni jedan posao nije ostavljala nedovršenim. I sad mi u ušima bruji njeno: “Čekaj!”, ako je pozoveš zbog nečeg drugog, dok je ona zauzeta u  svom poslu. Čekaj da ona završi svoje, onda će sa tobom ići dalje. Nastavi čitati „Priča o Boji“

Priča o Stefanu

Moram ti ispričati priču o dečaku koji je samo nekoliko godina stariji od tebe mila moja Mia. Zove se Stefan. Živi u Bezdanu.

Njegovi roditelji rade u prodavnici nedaleko od kuće u kojoj su odrasli tvoj tata Željko i tetka Ksenija.  Željko i Ksenija su odavno promenili svoje mesto boravka, a i ja sam u vreme o kom želim da ti pričam, već nekoliko godina živela u Somboru u našem novom stanu primerenom mojim potrebama i mogućnostima održavanja. Nastavi čitati „Priča o Stefanu“

Dečja igra iz Bezdana

Malena, milena moja,  igra je celi tvoj svet i ceo svet je tvoja igra.

Baka je kao devojčica  imala sasvim drugačije igračke i sa decom iz ulice se zabavljala na drugačiji način. Moja lutka sašivena od krpica ili napravljena od kukuruznih ćutki, obučena u odeću ispletenu maminom rukom, nije bila ni nalik na lutke koje su nam donosili rođaci iz Zagreba.  Mojoj sestri i meni bila je samo malo draža ta krpena, a i nisu nas morali upozoravati da je čuvamo  da se ne pokida. Posle je šezdeset i neke godine prošlog veka stigla u našu kuću i lutka iz Trsta, koja je na pokret izgovarala ma-ma i treptala okicama. Ta se nije smela ni pipnuti. Ona je, uredno raširene čipkane suknje stajala na krevetu u spavaćoj sobi na baršunastom prekrivaču, takođe iz Italije. Kad nikog nema kod kuće krišom smo je sestra i ja uzimale u ruke i do besvesti naginjale napred – nazad. Ma-ma. Ma-ma, trep-trep…

Nastavi čitati „Dečja igra iz Bezdana“

Mia

Mia

Grlim te dušom mila moja Mia.

Srećice moja.

Zlato moje.

Ljubavice moja.

Radosti moga Željka i moje Tanje.

Sestrice moje Martine i moje Aleksandre.

Srce svoje tetke Ksenije i teče Janoša.

Unuko moja i moga Ante.

Rodila si se petog  februarskog dana,  godine 2015.  Srećna budi.  Priroda se u tvom rodnom Novom Sadu zaogrnula velom snega da svojom  belinom naglasi čistotu i lepotu tvog dolaska.

Da li  postoji dodir duše,  ne znam zasigurno.  Ali,  stazom  nestvarnog bivstvovanja  posvećujem ove stranice tvojoj budućnosti. Želim da osetiš svoje korene. Neka ti oni poklone svoju snagu,  vetrom prolaznosti ulepšaju tvoj osmeh,   vedrinom pogleda učvrste tvoje korake i tako žive.

Nastavi čitati „Mia“

Slavka

Imala sam dvadeset i jednu godinu kada sam u belom stala pred oltar sa svojim Antonijem. Bio je samo nekoliko godina stariji od mene, voleli smo se, uživali i plesali kroz život. Naš argentinski tango je bio ne samo ples, već strast i ljubav pre svega. Na takmičenjima plesnih parova uvek smo zauzimali prva mesta. Izrodili smo sina i kćerku.

Slavica Kvesić rođ Čačić

Nevolje su počele sa ratom. Moj Antonije se nakon sto dana ratovanja u rezervnom sastavu Jugoslovenske vojske vratio sa baranjskog ratišta svojoj porodici u Srbiju. Osetio je da teže guta, da ima bolove u stomaku, da mu se menja glas i počeo je da gubi na težini. Dočekalo ga je popunjeno radno mesto, ćerka na studijama, sin na pripremama za srednju grafičku školu. Zabrinuta za njegovu slabost prema alkoholu i tegobe koje je imao uporno sam ga molila da ode na pregled. Nastavi čitati „Slavka“

Priča o Belom Anđelu – putopis

Bilo mi je 46 kad sam doživela infarkt srca. “Milice, vi ste tako mladi za infarkt”, rekao je doktor. Izdržala sam. Nakon godinu dana uradjena mi je revaskularizacija miokarda. Dobila sam “bypass” od dela moje arterije mamarie, obzirom da se infarkt odigrao na račvanju krvnih sudova pa bi vena bila slaba za premošćavanje. Na oporavak sam upućena u Rekreacioni centar  Zlatar. Pošla sam.

Beli Anđeo freska u Manastiru Mileševa

Zima tek što je minula u malom mestu na tromedji Hrvatske, Madjarske i Srbije gde živim od svog rodjenja.  Početak aprila i početak setvenih radovi u ravnici gde je prvi korak jednak sa poslednjim i gde pojam eha ne postoji. Razlije se svaka izgovorena reč, svaki šapat i zov u tišinu izmedju neba i nepreglednih polja Plodna ravnica prima seme i nesebično daruje plodove kad za to dodje vreme. Navikla sam na mirni tok reke Dunav i mrežu kanala izmedju Dunava i Tise. Uživam u moru listopadnih šuma i kad zazelene u rano proleće, i kad sa svojim bogatim krošnjama podare hladovinu tokom vrelih letnjih dana, i kad u jesen zašaraju vidik veselom paletom žutih, rumenih i smedjih boja listova, i kad u zimskim danima zbace te odore da bi primile inje, sneg i huk vetra što duva panonskom ravnicom. Nastavi čitati „Priča o Belom Anđelu – putopis“

Pisanije iz Thala (Austrija)

   

U muzeju Arnold Schwarzenegger-a u Thal-u Austria

  Kiši malo u spoju Panonske nizije i Alpa, ali u mojoj duši sija najblistavije sunce. U kući sam Ivice, sina mog strica Frane. Osećam da sam preskočila vekove i uživam u toplini ekstravagantnog kamina sa pravim cepanicama u dnevnoj sobi futurističke ambijentalnosti, sve u staklu, ugodnoj kožnoj garnituri i decidnoj profinjenoj lepoti.

      Počinje susnežica, uskoro će sveg. Biće veselo, kaže Ivica. Baš dobro. Pravi planinski ugođaj. Januar je 2017. godine. Moje šezdesete godine teku, sretna sam, ispunjena ljubavlju. Nemerljivo je i ni sa čim uporedivo. Izdvojiću trenutak pred polazak u Grac. Moja unuka Minja stoji predamnom i čeka da je ljubim. Jednom, dvaput….sedmi put. I sad mi se plače od lepote. Nastavi čitati „Pisanije iz Thala (Austrija)“