Zvezdana

Dragan Holcer photoVerujem da ste u detinjstvu čitali bajke. I uživali  smo u njima, pogotovo zbog srećnog kraja koji su bajke po pravilu imale. Danski pisac Hans Kristijan Andersen je 1845. godine napisao je jednu drugačiju bajku. Bajku sa tužnim krajem. Pisao je o siromašnoj  devojčici  koja je u ledenoj Badnjoj noći zarađivala za život prodajući šibice. Bila je slabo odevena i  tako-rekuć bosa. Prodaja je slabo išla, ljudi su u snežnoj noći žurno prolazili pored uboge devojčice ne obraćajući pažnju na nju. A ona se smrzavala. Da bi se zagrejala počela je paliti šibicu po šibicu i grejati se na nejakom plamenu. Svaki put kad bi zažižila drvce pred očima bi joj se pojavljivale slike nečeg što je volela, što je jako želela, a nije imala. Ona se, zapravo, smrzavala. Svaka iskra lepih slika je bila korak bliže neminovnoj smrti. Kada je poslednje drvce zapalila, vinula se nepovratno prema zvezdama. Više je nije bilo u snežnoj noći i vetrovitoj ulici. Umrla je u lepim i šarenim snovima.

Hajde da vam ispričam priču o devojci koju sam prozvala nesrećna princeza. Hajde da zajedno sa vama zapalim sve njene tuge. Neka do kraja sagore i neka  nestanu zasvagda. Hajde da sa svima koji su je poznavali isplačem njene neisplakane suze. Hajde da živimo njenu čudesnu lepotu. I, najzad, hajde da njenim osmehom osvetlimo vasionu.

Princeza iz moje bajke se rodila na  tajnom mestu. Rodila ju je mlada devojka koja to nije smela uraditi. Nije smela svoju ljubav dati čoveku nepriličnom njenoj porodici.  Niko nije smeo znati da će ona imati bebu. Zapravo, ta devojka nije smela biti majka. Stroge porodične norme osporavale su prerano začetu trudnoću. Sakrili su  je na nepoznato mesto do onog trenutka kada je trebala da se porodi. Beba – tužna princezica nije smela osetiti ni majčin dodir, ni pogled, ni osmeh. Morala je biti data bračnom paru bez dece na usvojenje. Devojka, mama, koja  zapravo to nije ni  postala,  je otišla. Kao da je nikad nije ni bilo. Zvezdana devojčica je počela svoj  ovozemaljski put. Od nemila do nedraga. Prve reči je izgovorila na jeziku koji nije bio jezik njene biološke majke. Bio je to jezik ljudi koji su joj dali toplu kolevku,  toplo mleko, toplu dušu, topao džemperić i  miran san. Nažalost, taj bračni par usvojitelja  nakon izvesnog vremena je odustao od svoje prvobitne namere i Zvezdana je prešla u Kraljevstvo zvano Bezdan.  Bezdano kraljevstvo.

Doneta je u kuću malo starijeg bračnog para  dobrano  izmučenog svojim  životnim nevoljama. Do tog doba su već  izgubili dvoje dece. Poslednji gubitak je bio groteskan.  Devojčica od  pet godina se udavila u osoki. Znate, to je ona smrdljiva rupa gde se sliva svinjska mokraća. Ponestalo im je snage da stvaraju novi porod, te su usvojili  Zvezdanu iz moje priče. Dali su joj novo ime i prezime. Novi identitet. Novi život. Postali su joj roditelji.

Rasla je. Bila je lepa devojčica i pažljivo su je odgajali. Imala je plavu kovrdžavu kosu, nasmejane oči, bistar pogled, hitre kretnje. Unosila je živost u svaki prostor gde je boravila. Nije mi poznato u kojoj dobi je saznala da je usvojena. Nemiri su je razdirali. Neminovno je dolazilo i do razmirica, naročito sa poočimom. Možda su bili prestari za njene mladalačke snove,  ljubavi, provode.

Izrasla je u prelepu devojku. Skladnu, poželjnu. Ne treba pitati zašto je roditelji njenih momaka nisu voleli. Nisu voleli njeno poreklo. Nepoznato.  Obavijeno velom tajni. Sumnjivo. Možda bolesno?  Sumnjali  su u gene složene u embrion koji nije smeo da se razvije, a, ona je  iz njega rođena. Ostavljali su je po nagovoru ili je ona njih ostavljala.  Bila je beskompromisna. Uzimala je i davala od života i životu kako je to ona htela. Svetila se svima. I onima kojima je trebalo, ali i onima kojima nije trebalo.

U svim ljubavnim romanima takozvanim „ljubićima“  podela uloga je ista. Bogata devojka se zaljubljuje u siromašnog mladića ili obrnuto. Kod Zvezdane je bilo obrnuto.  Momak najbogatiji u njenom mestu, a ona bogata duhom, lepom spoljašnosti, teško sticanim obrazovanjem uz redovan rad, sposobnošću, ali obeležena. Sirotica. Usvojenica. Bezobrazno lepa. Ljubav bez perspektive. I sad mi u sećanju  leprša njena plava kosa i još me stežu  kožna odela nje i njega na motoru u punoj brzini.  Motor je stao…

Njena snažna ličnost progovorila je kroz odluku da pronađe svoju biološku majku. Ne pitajte šta je sve prošla do susreta u gradu na obali mora,  gde ju je „majka“ kroz suze molila da se ne „kaže“. Uništiće joj miran porodični, bračni život sa suprugom i željenom decom.

Ona, Zvezdana,  nikad nije bila željena. Tako neka i ostane. Majka joj je opet okrenula  leđa. Dojke joj, ionako,  nikad nije ni pružila.  Mleko ove „prave majke“ je bilo prokleto. Šansu da Zvezdani  ipak bude majka, nije iskoristila. Zbog toga ju je morala po drugi put, ali ovog puta – konačno – izgubiti.

Zvezdanin „hod po mukama“  se nastavljao. Sad joj je i bolest postala saputnik. I to ona zloćudna.

Vožnja automobilom, naglo zaustavljanje, kopča torbe zarivena u Zvezdaninu dojku. Otok i krvni podliv. Početak kraja. Mamografsko snimanje, operacija. Jedna u domovini, druga u susednoj državi Mađarskoj  gde je potražila posao i planirala budućnost.  Hemoterapije, opadanje kose, opadanje obrva, slabost tela, ali ne i duha. Kada nije bio dovoljan jedan posao da bi  pomagala roditeljima-usvojiteljima,  potražila je i prihvatila još jedan posao u velikom gradu. To ni zdrava osoba ne može sa lakoćom obavljati, a ne Zvezdana narušenog zdravlja.  U Budimpešti  su  postojali  dobri ljudi iz Bezdana da joj pomognu. Ljudi koji ne pitaju  „koliko košta?“ nego koliko trenutaka imaju na raspolaganju da to stvore. Beskrajna je njihova žrtva i dobrota. Njihovo je carstvo zahvalnosti nebesko.

Zvezdanin tok bolesti dobija zastrašujući  put kroz žljezde na vratu do  mozga. Zgasnula je njena trideset pet  godina  stara, zapravo mlada, zvezda. Pretvorila se u prah.  Urna sa njenim posmrtnim ostacima  donešena je u domovinu  na odanim rukama koje su joj tokom  bolesti davale bezrezervnu  podršku. Našla je smiraj uz ono dvoje prerano izgubljene dece roditelja-usvojitelja u bezdanom kraljevstvu.

Zvezdana je postala zvezdana princeza.

Podignimo u ovoj noći oči ka zvezdama i njenim  osmehom osvetlimo vasionu.

Jedan komentar na “Zvezdana

  1. Mico, divno napisano, od tragicnog zavrsetka kao i pocetka napravila si bajku, kao Anderenovu. U jednom dahu procitala.

Ostavite odgovor na Milena Odustani od odgovora

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.