KĆERI MOJA, GDE JE TEBI ŠEŠIR?

Samo jednom u životu mi je mama postavila ovo pitanje!

Odgovaram još uvek. Kad  ne znam kako da rešim neki problem, stavim šešir, uspravim se na štikle  i kažem sebi:  Jaka sam!

Neću spominjati koliko godina je nema. Mnogo. Otišla je zauvek  ledene i snežne februarske  noći  drugoga dana nakon što smo Slavica i ja provele celi dan uz njenu bolesničku postelju. Jedna  od nas  joj je masirala noge, druga ruke. Njena periferna cirkulacija  je slabila. Srce nije uspevalo da „dobaci“ do prstiju. Tiho smo razgovarale i uporno svojom toplotom grejale njene ruke i noge.

„Samo da otopli pa ću ja kod Save u Jesenicu. Tamo mi je najbolje. Tamo lakše dišem. Nedostaje mi  voće, ali znam kako ću to rešiti“ planirala je otputovati  u blizinu Plitvičkih jezera kod sestre.

Kratki zimski dan se bližio kraju, Slavica i ja smo završavale posetu.

„Mama, podigle  smo te na noge, sad nas isprati!“

Ispratila nas je do stepeništa prvog sprata Grudnog odeljenja somborske bolnice.  Napustile smo  zgradu držeći se pod ruku, provejavao je sneg; setile smo se da smo zaboravile posetiti čika-Miću Medića na muškom odeljenju, okrenule se u nedoumici,  i – poslednji put videle mamu na prozoru njene sobe. Čini mi se da je do polovine prozorskog stakla bila ona bela bolnička zavesa, a iznad zavese njeno  lagano nasmejano lice i ruka koja nam maše.

„’Ajte, kćeri moje, čekaju vas vaše porodice!“  kao da je govorio njen pogled.  Bio je to nežan blagoslov.

Sutra je već  bila na intenzivnoj  nezi  priključena na aparate sa kojima je disala svoje poslednje trenutke.

„Boli li te, mama?“

„Ne.“

Tako je to. Mama nikad ne sme biti bolesna,  slaba, nemoćna. Mora biti jaka za celu porodicu. I bila je.

Rodila se 1931. godine u Lici u porodici sa devetoro dece. Otac  im  je umro 1944. godine. Plakala je:

„Kome nas ostavljaš od godine do stotine?“

Mara,  najmladja  njena sestra, imala je jedva godinu dana, a djed  sto. Ostalo je više od deset gladnih usta.  I surovo ratno vreme.  Pa teško poratno vreme. Stariji su vukli mladje. Pomagali se uzajamno. Mama je sa omladinske radne akcije iz Makedonije došla u Bezdan kod svoje najstarije sestre Jele. Jela i Milan Ljuština su „vlakom bez voznog reda“ stigli iz Like u vojvodjansku ravnicu i očekivali svog prvenca. Njihov  sin Nikola je bio miljenik moje mame.  Podizala ga je i volela kao svog sina i kao da je znala da će joj biti zauvek  neispunjena želja   da ima muško dete.  A i njemu je ona bila najdraža tetka.

Decembra 1950. godine udala se za Ivana Čačića i upamćena je u porodici po pesmi. Sve  je poslove obavljala tiho pevušeći.  Okopavala baštu, prala rublje, plela džempere i pevala. Dobili su Slavicu, tata je otišao na dve godine da služi  vojni  rok, a po njegovom povratku odlučuju da  samostalno žive  na salašu. I da me rodi bez pomoći babice, lekara, majke ili svekrve.  I da  supicu kuva od  uhvaćenih  divljih golubova  jer je sva živina pokrepala od stočne kuge. I da dovede Maru  iz Like da čuva Slavicu i mene.  Mara je imala malo više od jedanaest godina, Slavica malo više od tri, a ja jedva jednu.  Zamislite situaciju: tata i mama na njivi, ja puzam po dvorištu, dopuzam do krmače sa prasićima i ona mi zgrabi palac. Mara vuče jednu ruku. Krmača drugu.  Sreća moja, Mara je pobedila.  Moj palac je ostao malo deformisan, ali  ceo.

Ili ovo:  Milan Ljuština je kupovao konje u Vinkovcima. Trebalo je otputovati  do Vinkovaca, a oskudica velika. Nekom je pala suluda ideja da falsifikuju maminu povlašćenu voznu kartu da bi smanjili troškove puta.  Milan Aralica i mamin brat Djoko,  Georgije Bobić su imali lep rukopis i urade to. Narodna milicija u vozu uoči falsifikat, tetak Milan Ljuština partizanski iskreno odmah prizna grešku i lepo svi dobiju po mesec  dana zatvora.  Mama i dva Milana su odslužili svoje, ujak Djoko je  bio u vojsci  pa mu je kazna oproštena.  Ne mogu sebi baš da predočim  kako je mama to podnela, samo je jednom  u pola glasa sa gorčinom rekla da smo u tih mesec  dana dobile vaške.  Sigurna sam da je nakon tog iskustva postala opreznija. Sloboda je veliko bogatstvo.

Jedan lep spomen na Stanu i Milana Aralicu: njih četvoro: tata Ivan, mama Ruža, Stana i Milan ustanu u dva sata noću, naprave uža od slame, pokose dva katastarska jutra pšenice, pokupe, povežu, slože u krstine i pograbe celu njivu da ni jedna slamčica ne ostane. I još  isto to popodne  pokose jedno jutro lucerke, skupe i  uvežu u snopove.  Za informaciju, jedno katastarsko jutro iznosi  5765 kvadratnih metara. Pa puta tri jutra. Pa puta dve  dobro otkovane i naoštrene kose i  jake mišice za ručnu kosidbu.  O broju snopova da ne pričam.

„Da smo bar imali hrane koliko je potrebno  za toliki napor!“

Naš se život odvijao prvo na jednom, pa na drugom salašu nešto bliže selu, a zatim u Rodinoj ulici na broju 46. Tu su kuću Ljuštine dobile u  kolonizaciji.  Oni su sebi sagradili novu na broju 36 u istoj ulici, a nama prepustili dobijenu. Na poček. Kad uzmognemo da platimo.

Kakve sve promene je doživela ta kuća. Dogradnju, pregradnju, izgradnju. Pamtim majstora Miju iz Crne Trave i njegovu ekipu.  Mama je dobro i ukusno kuvala, oni su radili delom za novac, delom za hranu, a nakon završetka  radova na našoj  kući, čak su zamolili i da stanuju  kod nas. Noću, od umora hrču, nema mirnog sna za nas ukućane. Mama kaže:

„Majstore, zazidajte ovaj prolaz.“

Bio je to prolaz u obliku luka u sredini kuće. Mi, ukućani smo ulazili i izlazili na prednja vrata, majstori na stražnja.  Na završetku gradjevinske sezone, naši Crnotravci pakuju alat, lične stvari i zaradu i putuju, a mama veli:

„Majstor Mijo, otvorite ovaj prolaz.“

Bezdan još uvek nije imao vodovod kada je u toj kući napravljeno kupatilo i u kuhinju uvedena voda uz pomoć hidrofora.  Cisterna za kišnicu je bila povezana sa mašinom za pranje veša.

A centralno  grejanje!

  1. godine sam otišla da studiram ekonomiju u Suboticu. Kad me je mama posetila u stanu sa centralnim grejanjem, rekla je:

„Ovo moramo imati u našoj kući!“.

Sreća je da su ona i tata Ivan bili dobar tandem.  Nepunu godinu nakon toga, imali smo  grejanje na čvrsto gorivo, zatim, kad su se stekli uslovi, na lož ulje, na kraju i na električnu energiju.

Moram da spomenem kako nas je kao devojčice, devojčurke vodila u „nadnicu“ na njivu. Okopavanje kukuruza, kidanje zaperaka kukuruza, ručno bacanje veštačkog djubriva, krpljenje vreća za žetvu pšenice, branje kukuruza, sečenje sirka… Ona u sredinu, nas dve sa strane, kopa svoj red, pa malo pomaže Slavici, malo više meni, ali naveče, tri dnevnice. Posle okopavanja kukuruza, Slavica i ja putujemo na more kod tatinih rodjaka u Dalmaciju, pri kraju letnjeg raspusta kod maminih u Liku. Zbor u Dabru za Veliku Gospojinu i taman stižemo na početak školske godine. A mama u medjuvremenu sve okreči u belo, na vrata stavi  belo domaće pamučno platno u vidu zavesa, hodnik u našem odsustvu dobije hladovinu od rascvetalog ljubičasto-plavog  ladoleža.  Dočekaju nas tata i ona nasmejani, sretni što su nama priuštili letovanje.

Radila je u kartonaži štamparije „Vojvodina“ Bezdan, volela društvo s posla i još dugo nakon odlaska u penziju u odredjeno vreme kuvala kafu kod kuće i na madjarskom nas dozivala:

„Kaviii!“

Ne znam zašto tata nije voleo da se o pokladama ili u vreme svinjokolja maskiramo i idemo po selu tako „napakažene“.  Tajno smo se u kući Širića oblačile zajedno sa mamom u  smešnu odeću, garavile lica kao ciganke  i  veselo provodile. Sve da tata ne sazna, kobajagi.

Pamtim da smo dan nakon venčanja Steve i  Danice Dragojević u kući Stevinih roditelja u četvoro plesali Ćane Lovrić, Pepa Velimirović, mama i ja.  Te noći i – nikada više.  Bilo je to „kolo vilovito“.  Sledećeg proleća je umrla moja baka, njena majka.  Mama nikad više nije zapevala. Nije više bilo onog  tihog glasa dok nešto plete.  Nikad više.

Nije bilo više energičnosti u  njenim reakcijama. Tatin drug Jozo Begić je dobio kantu vode iz bunara preko zida do ulice jer ju je mladićki začikavao;  tata je dobio kantu sa krečom kad je došao kući malo više narakijan pa mu je Venka Miličević lečila oči mlekom kojim je dojila muško dete, a na eksploziju katodne cevi u televizoru bez panike je odvrnula osigurače na satu za električnu struju da spreči veću havariju.

Škrta na rečima, čvrsta na odlukama, stroga prema nama, kćerima, ali samo do onog trenutka kad smo mi postale majke, a ona baka.  Opušteno i  nežno je sa unucima provodila svoje penzionerske dane uz njenu  najlepšu domaću supu, njen bakin kolač i palentu sa putrom.  Zdravlja više nije imala, bronhijalna astma i visok pritisak crpili su njenu snagu, samo je u trenucima olakšanog disanja uzimala svoju torbicu i plela, heklala, heklala…

Taj februar  1994. kad nas je napustila, bio je izuzetno hladan.  Palo je mnogo snega. Mraz je išarao prozore ledenim crtežima. Drveće je od inja bilo čarobno belo.  U knjizi Fol Juliane  „Sto godina bezdanskih ručnih radova“ moja mama večno hekla svoje bele čipke.

2 komentara na “KĆERI MOJA, GDE JE TEBI ŠEŠIR?

  1. Naša Milica..naš ponos..ponos Bezdana iz koga je ona otišla..ali Bezdan iz nje nije nikada i nikada neče..sigurna sam u to..

Ostavite odgovor na Nikola Kolundzija Odustani od odgovora

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.