Uvek se krajem maja osećam pomalo tužno. Ne želim suzu u oku, dodje sama. Ko bi je, uopšte, želeo. Pa maj je najlepši mesec. Sombor puni pogled zelenilom, trešnje rude u krošnjama, udahom se oseti miris lipe, majske kiše slute blagostanje.
Pokušaću objasniti. Vama. Možda i sebi. U jednu suzu da stane. Moju. Možda i vašu.
Sombor. Srednja ekonomska škola. Školska 1970/71. godina. Učenica sam drugog razreda. Imam sedamnaest godina. Krajem maja organizovana je jednodnevna ekskurzija u Apatin. Posećujemo Trgovinsko preduzeće „Podunavlje“, Brodogradilište. Možda smo bili još negde, ali moje sećanje je suviše pritisnuto onim što se dogodilo krajem tog prohladnog majskog dana.
U somborsku ekonomsku školu su išli i učenici iz Apatina pa su došli na ideju da odvedu svoje drugove iz Sombora na dodatni izlet na drugu obalu Dunava. Somborci su zamolili profesora Molnara, koji nam je predavao knjigovodstvo, da se odvoje iz grupe, ostanu u Apatinu i vrate kući lokalnim prevozom. Delovalo je jednostavno. Magnetofon sa audio kasetama na ekskurziju je poneo Djordje Vrbaški, moj drug iz klupe. Tata Jovanke Rudić iz Apatina je bio lugar u šumi preko. Tamo će sve biti lepše i interesantnije. Ribar sa čamcem je tu. Prevešće ih.
„Niste vi deco teški, možete svi odjednom.“ Dvanaestoro. Ribar trinaesti. Nekoliko metara od obale, čamac je počeo da tone. Nastavi čitati „EKSKURZIJA“