EKSKURZIJA

Uvek se krajem maja  osećam pomalo tužno. Ne želim suzu u oku, dodje sama. Ko bi je,  uopšte, želeo. Pa maj je najlepši mesec.  Sombor puni pogled zelenilom, trešnje rude u krošnjama,  udahom se oseti  miris lipe,  majske kiše slute blagostanje.

Pokušaću objasniti. Vama. Možda i sebi. U jednu suzu da stane. Moju. Možda i vašu.

Sombor. Srednja ekonomska škola. Školska  1970/71. godina. Učenica sam drugog razreda. Imam sedamnaest godina. Krajem maja organizovana je jednodnevna ekskurzija u Apatin. Posećujemo Trgovinsko preduzeće „Podunavlje“, Brodogradilište. Možda smo bili još negde, ali moje sećanje je suviše pritisnuto onim što se dogodilo krajem tog prohladnog majskog dana.

U somborsku ekonomsku školu su išli i učenici iz Apatina pa su došli na ideju da odvedu svoje drugove iz Sombora na dodatni izlet na drugu obalu Dunava. Somborci su zamolili  profesora Molnara, koji nam je predavao knjigovodstvo, da se odvoje iz grupe, ostanu u Apatinu i vrate kući lokalnim prevozom. Delovalo je jednostavno. Magnetofon sa audio kasetama  na ekskurziju je  poneo Djordje Vrbaški, moj drug iz klupe. Tata Jovanke Rudić iz Apatina je bio lugar u šumi preko. Tamo će sve biti lepše i interesantnije. Ribar sa čamcem je tu. Prevešće ih.

„Niste vi deco teški, možete svi odjednom.“ Dvanaestoro. Ribar trinaesti. Nekoliko metara od obale, čamac je počeo da tone. Nastavi čitati „EKSKURZIJA“

Slavka

Imala sam dvadeset i jednu godinu kada sam u belom stala pred oltar sa svojim Antonijem. Bio je samo nekoliko godina stariji od mene, voleli smo se, uživali i plesali kroz život. Naš argentinski tango je bio ne samo ples, već strast i ljubav pre svega. Na takmičenjima plesnih parova uvek smo zauzimali prva mesta. Izrodili smo sina i kćerku.

Slavica Kvesić rođ Čačić

Nevolje su počele sa ratom. Moj Antonije se nakon sto dana ratovanja u rezervnom sastavu Jugoslovenske vojske vratio sa baranjskog ratišta svojoj porodici u Srbiju. Osetio je da teže guta, da ima bolove u stomaku, da mu se menja glas i počeo je da gubi na težini. Dočekalo ga je popunjeno radno mesto, ćerka na studijama, sin na pripremama za srednju grafičku školu. Zabrinuta za njegovu slabost prema alkoholu i tegobe koje je imao uporno sam ga molila da ode na pregled. Nastavi čitati „Slavka“

Boda

Rođena sam 1942. godine. „Moja generacija ’42“, pevao je Kornelije Kovač. Odrasla sam na beogradskom asfaltu kod tetke Mire, univerzitetske profesorice. Adresa je bila Beograd, Terazije broj 41. Završila sam Filološki fakultet na odseku Srpskohrvatski jezik i književnost. Moje prvo nastavničko mesto je bila osnovna škola u Bezdanu. Godina 1966.

Još su u mojoj glavi zujali tramvaji i trolejbusi, još sam u mislima žurila na koncerte i pozorišne predstave, još je pucketala filmska traka „Višnje sa Tašmajdana“ i čitale su se u „Bazaru“ „Beleške jedne Ane“ Mome Kapora, a nisam ni slutila da puštam korene u vojvođansku ravnicu i da odavde nikad neću otići. Život u selu je za mene bio pravo otkrovenje. Sve mi je bilo minijaturno: kuće, ulice, škola, pijaca, samo su ljudi bili veliki. Do tad nisam doživela da me na ulici svi susretljivo pozdravljaju kao da sam im već odavno poznanica i prijateljica, mada ih ja prvi put vidim. Toplina kojom su me primili u školi i bistre seljačke glavice u koje sam ulivala znanje o padežima, jotovanjima i palatalizacijama, zadržali su me na ovom mestu zauvek. U svakodnevnom životu, jedino nisam nikad naučila da vozim bicikl. Nastavi čitati „Boda“