by Draga Milice, pozdrav iz Osijeka,
dugo nisam pročitala tako dirljiv opis ljubavne priče ljudi koje sam znala i voljela. Hvala vam, oživjeli ste uspomenu na jednu veliku ljubav.
Teško da ću moći prenijeti sve emocije o Anti i Slavici kao što ste vi to uspjeli u ovom tekstu koji sam slučajno pročitala na Ivankinoj stranici. Ono što je mene dirnulo u vašoj objavi je ta lijepa, ljubavna priča mladog para, uporedjena s nekim literarnim ili filmskim pričama. Ova naša je živa, poznavali smo i voljeli te ljude, ostavili su trag u našim životima i zbog toga ne pišem da su pokojni. Ako su mogli Šekspir, Dante, Tolstoj i Jesenjin pisati o stvarnim ili izmišljenim likovima i njihovim ljubavima, onda mogu i ja i vi, Milice pisati i podijeliti uspomenu o ljubavi dvoje mladih.
Ante i ja, gledano na rodoslovlje, vjerujem četvrto koljeno, ali sam mišljenja da je nekad i dalek rod blizak kao rodjeni brat.
Jedan dio Kvesić obitelji se poslije Drugog svjetskog rata doselio u Posavinu, kasnije moji roditelji u Osijek, drugi dio je odselio u Bezdan/Sombor (Kvesić Mile i Milka, vlasnici poznate staklorezačke radnje u Zmaj Jovinoj ulici, tik uz Dalmatinski podrum), a dio je ostao u Hercegovini. U vrijeme kad nisu postojali mobitel i facebook-a svi su ostali zauvijek povezani.
Tako je Blaškan kao vozač u bivšoj državi često svraćao u Osijek u našu obiteljsku kuću i mog oca i majku (koja je po rodjenju isto Kvesić) poštovao. Mi, djeca smo ga voljeli jer je fizički bio jakoooo sličan djedu po majci, Šimunu, kojeg sam ja kao prvo unuče obožavala, a i on je obožavao mene. Kad vidimo Blaškana našoj sreći nema kraja kao da je došao djed, pogotovo meni.
A onda jednog dana, za maj čini mi se, dodje rodjak gastarbajter, isto Kvesić, k nama u Osijek. Kaže, idemo u Bezdan… Ne mogu biti precizna, to je bila možda 1965-ta godina, cela moja femili, petoro nas, potrpamo se u njegov veliki auto i put Bezdana. Zanimljivo putovanje, maglovito se sjećam razgovora, al’ se veoma traumatično sjećam straha kad smo ugledali moćni Dunav, snažnu rijeku ispred nas, a mosta nemaaaaaaa, samo klimava skela. Dakle, strah koji sam osjetila i sad mi ledi krv u žilama, te prijelaz Dunava i olakšanje kad smo se iskrcali na drugu obalu. No, treba se i vratiti, je l’ da!?
Mislim da smo tada boravili u Blaškanovoj staroj kući u Bajskoj ulici, primljeni kraljevski srdačno i bez kalkulacije. Stigli rodjaci, veselje i sve što uz to ide! Tada sam prvi put videla Antu, Ivanku, Milku. Bili smo preko cijelog praznika Prvog maja, jelo se i pilo, mi djeca naganjavali okolo, ali ….. trebaa se vratiti….
Oproštaj i odlazak …. prvi prijelaz preko Dunava sad mi se činio mačji kašalj jer ovaj put ne samo da nas čeka moćna rijeka i klimava skela, nego i pijan jedini vozač u autu.
Nije se čovjek htio napiti, ali ona naša srdačnost, „de još jednu potegni“ i tako više puta rakije il’ dobrog banatskog vina i vozač jedva drži volan, a jedini on zna voziti. Moj otac u to vrijeme bio bez vozačkog ispita, a mi dječurlija maleni.
Prešla se rijeka, krenulo se kroz baranjske surduke, a auto se valja od ruba kolnika s desne strane do ruba kolnika lijeve strane uske ceste. Nama djeci je to možda bilo zanimljivo, al’ koliko opasno, tek ću kasnije shvatiti.
I, hvala Bogu, stigli smo živi u Osijek, zahvaljujući što je u ono vrijeme bio jako slab promet automobila. Zapravo, bilo je vrlo malo automobila uopće.
Dalje slijedi ljubavna priča Ante i Slavice iz perspektive mene kao gimnazijalke kad je Ante stigao u vojsku u Osijek, a Slavica počela dolaziti u posjetu.
Dakle, obiteljska kuća u Osijeku, tamo negdje od 1965. pa nadalje uvijek je bila krcata rodjacima, najviše iz Posavine tatini rodjaci, krasni, prostodušni ljudi koji su dobrovoljno zamijenili „slobodu“ za „ropstvo“. Zamijenili su život na sunčanim livadama i cvrkut ptica, zalazak sunca za hladne automehaničarske radionice il’ krojačnice u velikim halama ondašnjih osječkih poduzeća. Livade svojih sela za asfalt grada.
I onda, kao da je upravo sišao sa filmske trake u kinu Crvena zvijezda, u našu ulicu i našu kuću ušao je neko potpuno različit. Ante. I umjesto da se vrati na celuloidnu filmsku traku, onako dotjeran, lijepo ubučen, pristojan, s manirima koji se ne mogu naučiti, s tim se rodiš il’ ih nemaš, on je ostao s nama. Koliko je bio pristojan izvana, toliko je još ljepša bila njegova unutarnja ljepota. Svaka izgovorena riječ s mjerom i smislom. Krenuli su njegovi vojnički dani, kasarna nedaleko naše obiteljske kuće, tata ga je kao punoljetna osoba mogao izvlačiti nedjeljom il’ praznikom i on bi sad, isto dostojanstven u sivomaslinastoj ispeglanoj odjeći dolazio k nama ili kod mamine sestre blizu nas.
Sad sam kao srednjoškolka s nekim mogla razmijeniti misli o lektiri, poslušati njegov savjet il’ preporuku što čitati. Puno mi je značilo, a i osjećala sam bliskost u razmišljanjima.
Onda je jedan dan, isto tako elegantna, profinjena i plaha u naš život laganim korakom ušetala Slavica.
Bili su naoko skladni, a po srodnosti duša još i više. Njih dvoje zaljubljeni, al’ diskretno pokazujući osjećaje pred nama da se domaćin s dječurlijom, tinejdžerima ne uvrijedi. Nije bilo ljubakanja i nedoličnog ponašanja kako se sad mladi ne ustručavaju pred starijima pokazivati. Oni su pogledom sve govorili i u neko doba nestajali u svojoj ljubavnoj sobi il’ samo klupi u sjeni procvalog jasmina ili starog ružičnjaka ispod tisuće rascvalih cvjetova divlje ruže… to je dio koji je bio samo njihov.
Dani i mjeseci su prolazili, Slavica je redovno dolazila, zbližili smo se, zavoljeli njenu mirnoću i njenu ljubav prema Anti. Svaki put je donijela dašak nekog glamura, mislim modnog. Bila je vrlo elegantna i stručni modni žiri od nas četiri pet curica bi ponedjeljkom komentirale njenu postojanu frizuru, njenu vestu, suknju, šta li je već imala na sebi i maštale da joj jednoga dana budemo slične.
Nakon vojske Ante je poslovno bio vezan za Osijek i uglavnom bi spajao poslovno i privatno i bar na kratko skoknuo kod tetke. Igrom slučaja, neki naši poznanici, čak i vjenčani kum je bio s njim u poslovnim odnosima, ta uostalom, Osijek je mali grad i mi smo bili ponosni na njegov poslovni imidž o kojem su nam govorili.
Onda je došlo vrijeme rata, ludilo bez mjere. Vijest da je Ante u Baranji nas je slomila. Zar da Ante puca na svoju tetku i njenu djecu, zar da puca na grm jasmina pod kojim je kovao planove zagrljen s budućom majkom svoje djece? Koliko smo se bojali za svoje živote, toliko smo se bojali i za njega.
Došla je vijest da je rat preživio. I on i mi. Nažalost, stanice raka…. S bolom smo primili tužnu vijest … i oplakali ga.
Slavica je ostala bez Ante i vjerujem da joj je bilo teško, al’ nije klonula, i koliko čujem, izvela je djecu na pravi put, a onda je jednu noć samo zaspala …. zamahnula krilima i otišla u nebo k Anti. Tako skupa žive u našim sjećanjima.